BOLESTI

KUGA PERADI Virus kuge peradi je veličine od 0,06-0,09 ľm. Kuga peradi je visoko kontagiozna, akutna i visoko smrtna bolest peradi. Ta virusna bolest napada respiratorni trakt, probavni trakt i živčani sustav peradi i ptica. Virus kuge peradi je sferičnog oblika i veličine 80-120 nm. Virus spada u obitelj Orthomyxoviridae rod Influenzavirusa, tip A, podtipovi H5 i H7. Izvor zaraze je inficirana perad, a bolest se prenosi ingestijom hrane i vode kontaminiranih urinom, fecesom i ekskretima iz očiju u nosa inficirane peradi i ptica, te infekcijom rana i preko hematofagnih insekta. Bolest se prenosi neposrednim kontaktom među životinjama i posrednim kontaktom uključujući aerosol sitnih kapljica i ekspoziciju raznih sekreta i ekskreta kontaminiranih virusom. Virus se prenosi na veće udaljenosti vozilima, opremom, kretanjem ljudi i prenose ga i ptice. Bolest je raširena po cijelom svijetu, a stupanj infektivnosti je od 50-80 posto. Patogeneza virusa nije dovoljno poznata ali se zna da se virus replicira u respiratornom i probavnom traktu. Međutim nije poznato kako virus ubija stanicu domaćina. Uzročnik kuge peradi je svrstan prema OIE u Popis A animalnih bolesti (A150). Nakon inkubacijskog razdoblja koji varira od nekoliko sati do tri dana (općenito 2-7 dana, a može i do 14 dana) bolest počinje naglo krvarenjima u raznim tkivima i organima, nadimanjem i znakovima viremije. Znaci bolesti međutim jako variraju ovisno o mnogo čimbenika uključujući starost i vrstu koja je inficirana i virulenciju virusa. Visoko patogeni virusi mogu uzrokovati fatalne infekcije s vrlo visokim stupnjem smrtnosti. U vrijeme epidemija prevladavaju respiratorni simptomi kao što su kašalj, curenje iz nosnica, suženje, sinusistis, i osjetno smanjenje nošenja jaja. Kasnije nastupaju proljevi, edemi glave, cijanotične promjene na nogama i glavi te teška depresija. Bolest je visoko kontagiozna i kad započne proširi se brzo na svu perad uz smrtnost praktički 100 posto. Oštećenja koje bolest ostavlja na bolesnim životinjama su teška i smrtonosna i ako životinja preživi akutnu fazu bolesti. Identifikacija virusa se obavlja izolacijom virusa iz sekreta, ekskreta ili tkiva kloake i traheje bolesne ili uginule životinje. Za izolaciju virusa se koriste oplođena kokošja jaja, a postojanje virusa se određuje hemaglutinacijskom aktivnošću pilećih eritrocita u alantoidnoj tekućini. Također je neophodno razlučiti da li se možda radi o nekom drugom virusu kao što je na pr. Newcastle virus. Serološki testovi se koriste za otkrivanje protutijela i to ELISA testom, testom fiksacije komplementa i virusnom neutralizacijom virusa. Sanitarna profilaksa se temelji na mjerama i postupcima u cilju očuvanja biološke sigurnosti zbog izrazite kontagioznosti ovog virusa. Neophodna je stroga kontrola ugroženog područja kao što je kontrola kretanja ljudi, vozila, dezinfekcija i uništavanje inficiranih i uginulih životinja. Nema učinkovitog cjepiva protiv ove bolesti. Nema specifičnog tretmana i terapije. Za vrijeme epidemije potrebne su za sprečavanje širenja zaraze stroge mjere izolacije i karantene. Sve kuće i prostorije u kojima su se držala perad potrebno je dezinficirati, a kontaminirano zemljište dekontaminirati kaustičnom sodom. Virus preživi u suhoj krvi i tkivima mjesecima ali ga uništava temperatura od 83oC za pet minuta. Također može preživjeti oko dva tjedna u leševima ptica i peradi, ali ga ubija sunčeva svjetlost. Mjesecima može preživjeti u hladnom i mračnom prostoru bez prisustva kisika. Uništava ga učinkovito 0,1 postotna otopina živina biklorida za 30 minuta i 5 postotna otopina fenola za deset minuta.